Izložba MOJA KUĆA JE I TVOJA KUĆA

Ovim pozivom punim dobrodošlice otvaramo vrata privatnog i skrivenog mjesta kojeg zovemo kućom. Ona, kao prostor porodice je i prostor ugnjetavanja, neplaćenog rada, strahova i nasilja. Porodica se predstavlja kao osnovna jedinica kapitalističkog društva u kojoj je uloga žene jasno odeđena, a okviri ponašanja unutar nje su unaprijed postavljeni kako bi očuvali patrijarhalni sistem i naciju. I koliko god da je uloga žene u kući bitna, njen politički i društveni značaj se negira i u privatnoj i u javnoj sferi. Javno i privatno, ali i granica među njima su u ovom stoljeću bila mjesta feminističkog otpora, borbe za prava i bolje uslove života i rada. Mnoga od ovih prava su izborena, ali borba nije završena. Neće ni biti dok se i u privatnom i u javnom ne promjene modeli moći i ženska emancipacija ne postavi kao temelj svake buduće političke borbe, a dugovječni koncept “ženi porodica, muškarcu država” ne transformira. Kuća, bila ona grad, ulica, država ili vlastita kuća, jeste i ostaje svakodnevni front borbe za jednakost i zajedničko.

“Moja kuća je i tvoja kuća” zato dovodi u pitanje okoštale diskurse dominacije i moći i predstavlja prostor za promišljanje svakodnevice i društva kroz emanicipacijiske temelje zajedničkog i političkog. Ona se razotkriva i otvara svima, jer ona je odgovornost koju svi dijelimo i na koju pozivamo.

Pitanja kojima se bavimo jesu pitanja otvorena u posljednjih sto godina. Neka od njih su rješena feminističkom i ženskom borbom de jure, ali ne i de facto. U današnjoj Bosni i Hercegovini, pitanja neplaćenog rada, kućnog rada, brige o porodici, nasilja nad ženama, ostaju u središtu ženske borbe.

Umjetnice Adela Jušić i Andreja Dugandžić u kolaboraciji na radu Rad ljubavi i istraživanju neplaćenog rada u kući kroz odnos privatnog i javnog, ukazuju na zataškavanje eksploatacije ženskog rada i njegovu transformaciju u rad iz ljubavi, rad koji smatra ‘prirodno’ ženskim i kao takav određuje poziciju i ulogu žene u društvu.

Film od 3 do 22 prati jedan radni dan u životu radnice, 60-tih godina u bivšoj Jugoslaviji, i pokazuje svu složenost života, rada i sistema koji opstaje zahvaljujući činjenici da ona umjesto 8 sati radi 19 sati dnevno. Umjesto 8 sati odmora, 8 sati rada i 8 sati sna ona se sve ovo vrijeme brine o djetetu, mužu, kući i vrijedno radi u fabrici. U socijalizmu se tako patrijarhat transformirao i internalizirao kroz nevidljivi ženski rad, odgovornost za kuću, djecu i porodicu.

Emina Kujundžić u radu Svila i kadifa portretira žene koje smo zaboravili/e, te kroz odjeću koju su nosile ukazuje na to kako su one koračale putem oslobađanja, emancipacije i bunta. Istina o njima koje pomjeraju granice, suprotstavljaju se konvencijama i predstavljaju lice borbe, jeste istina koju moramo spoznati.

Sandra Dukić nas kroz poznatu narodnu izreku “Sama pala, sama se ubila” uvodi u  sveprisutnosto nasilje, kroz ogoljavanje i osvještavanje čini ga vidiljivim i poziva na odgovornost za njegovo zaustavljanje. Odnos prema nasilju kao privatnom problemu i njegovo pojašnjenje kroz osudu žene i njenih izbora, u uhodanom maniru prebacivanja krivnje sa počinioca na ženu koja trpi nasilje, je tradicija koja perpetuira i normalizira uloge žrtve i počinica.

U radu Priroda statistike Lane Čmajčanin personifikacija prirode je dvostruka: lična i statistička. Tipična reprezentativna relacija žena-priroda nije više pasivni označitelj. Materijalnost statistike položaja žena u BiH je nijema, dok priroda postaje lično, političko, javno, živo mesto ženskih glasova, imena, njihove vidljivosti koje stoje iza svih tih brojeva i njihovih pasivnih politika.

“Moja kuća” je ogledalo kuća našeg svijeta i mjesto je artikulacije, slavljenja, sjećanja i otkrivanja nevidljivih poprišta ženske istorije i njihovih borbi u prostoru koji prekoračuje i ruši postavljene granice između privatnog i javnog.

Danijela Dugandžić Živanović

Umjetnice: Adela Jušić & Andreja Dugandžić, Emina Kujundžić, Lana Čmajčanin i Sandra Dukić

Film: Krešo Golik

Kustosica: Danijela Dugandžić Živanović

Dizajn: Vanja Lazić

Hvala: Sanji Ravlić, Jeleni Petrović. umjetnicama, suradnicima/cama i partnerima, prijateljima i prijateljicama te drugima koji su pomogli realizaciju ove izložbe

Izložba je zajednički projekat Sarajevskog otvorenog centra i Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA.

MOJA KUĆA JE I TVOJA KUĆA
9.10.2014, Historijski muzej BIH, Sarajevo

RAD LJUBAVI
Andreja Dugandžić i Adela Jušić
Digitalni kolaž
2014.

Rad je inspirisan djelovanjem Mariarose Dalla Coste, Selme James, Silvie Federicci i pokreta “Nadnice za kućni rad”.

Žena besplatno reproducira radnu snagu koja je u kapitalizmu kvintesencijalna.  Ona rađa, odgaja, servisira i voli tu radnu snagu koju će kapital upotrijebiti (eksploatisati). Njen je rad u cjelosti degradiran, vješto maskiran u rad iz ljubavi, pa se kao takav ne razmatra kao društveno-ekonomska djelatnost koja ima vrijednost, već  kao prirodna usluga žene društvu. Žena koja obavlja kućanski rad sila je cjelokupnog ljudskog rada, permanentno izrabljivana u korist kapitalističke akumulacije.

Sistemski napad na ženu usmjeren je na čitavo njeno biće, pa tako i na njenu seksualnost. U patrijarhalnom i kapitalističkom okviru, ženska seksualnost je reducirana na pasivnost, receptivnost, sublimaciju,  pa gotovo i otpor prema vlastitom seksualnom nagonu.  Ona  je u službi kapitalističkih ciljeva koji funkciju maternice, vagine i klitorisa vide samo u reprodukciji radne snage. Unutar izolirane sfere doma, žena je objekt nad kojim muškarac izražava nezadovoljstvo spram sistema koji ga eksploatiše i nad kojim vježba moć koju mu taj sistem uskraćuje.

Bivajući uskraćene za autonomiju i kreativnost, kako u vlastitoj seksualnosti, tako i u procesu društveno-ekonomske proizvodnje, žene svoj identitet prepoznaju i grade samo u ulozi domaćice. Izolirane unutar kućnog geta, one ne uče o vlastitim političkim kapacitetima, mogućnostima njihove upotrebe i mogućnostima društvenog organiziranja.

Borba za denaturalizaciju kućnog rada je politička borba. Položaj domaćice i borba za njeno oslobođenje su determinirajući za položaj svih drugih žena.

Po kući smo radile dovoljno!

labor of love adela jusic andreja dugandzic.jpg

______________________________________________________________

SAMA PALA, SAMA SE UBILA
Sandra Dukić
Performans
2014.

Sama pala, sama se ubila je rad u kojem govorim o odnosu našeg društva spram žena koje su preživjele ili preživljavaju  porodično nasilje.  Publiku stavljam u ulogu slušatelja/ica i posmatrača/ica, dok  prenosim iskustvo jedne žene koja se nalazila u Sigurnoj kući. Ova priča poziva na odgovornost svakog ko zna za nasilje. Nasilje se ne može i ne smije ignorirati. Ono se mora osvjestiti, pokazati i sa njim suočiti sve one koji svaki dan zatvaraju oči pred ovim problemom. Ovim radom jedna intimna priča postaje javna, prekidajući tako tradiciju tabooiziranja nasilja i stavljanja pod tepih. Njena priča, postaje i moja priča, intima koja na neugodan i bolan način otkriva i podučava.

CYMERA_20141005_220135.jpg

______________________________________________________________

SVILA i KADIFA
Emina Kujundžić
Stencil Grafiti na Zidu
2014

Rad prati odijevanje bosanskohercegovačke žene kroz posljednjih sto godina. Iako je rad izveden hronološki, ovdje se ne radi o pregledu razvoja određene ideje ili pak njene materijalizacije. Svaka figura predstavlja jedan zaseban trenutak, lišen neke definisane naracije. Pri tome kontekstualni značaj tog trenutka može biti jasno prepoznatljiv, ali i ne mora; njegova vrijednost je na trenutke sasvim lična jer četiri figure predstavljaju moju mamu, majku, pramajku i mene, i kao takva, podložna je višeslojnim interpretacijama.

Kroz historiju je ženska odjeća bila u službi opresije, tako što je sputavala pokret i time ograničavala aktivnosti. Istovremeno, stavljajući žensku vanjštinu u fokus, moda je objektivizirala žensko tijelo, bilo kroz slavljenje njegove ljepote ili kroz njegovo sakrivanje. Umjesto da služi kao estetski izražajno sredstvo, odjeća je ovdje jedinica funkcionalnosti i svjedočanstvo pozicije žene u određenoj tački u vremenu.

Svila i Kadifa.png

______________________________________________________________

OD 3 DO 22

Krešo Golik
Film, 14 minuta
1966
Zagreb film

Film prati radni dan jedne žene od jutra do mraka. Nakon rada u tvornici čeka je rad u kući, skrb o djetetu i materijalna briga kako spojiti kraj s krajem. Muž dođe i ode, na jelo i spavanje, dok se ona dokasno u noć još uvijek bavi domaćinstvom, da bi rano ujutro, opet na vrijeme, bila na radnom mjestu u tvornici.

______________________________________________________________

PRIRODA STATISTIKE

Lana Čmajčanin
2014
Serija od 6 printova u boji, pvc digital print

Korištenje riječi statistika u svakodnevnom životu je najčešće povezano s brojčanim vrijednostima kojima pokušavamo opisati bitne karakteristike nekog skupa podataka.

Međutim promišljanje statistike iskljućivo kao brojčane vrijednosti nerijetko tu i završava.

Portreti žena koja su dobile imena po voću (Jagoda lat. Fragaria, Dunja lat. Cydonia oblonga, Višnja lat. Prunus cerasus) i cvijeću (Iris lat. Iris, Ruža lat. Rosa, Kala lat. Zantedeschia aethiopica) predstavljaju personifikaciju statističkih podataka.

Ovakvom kontekstualizacijom statističkih podataka problematizujem nepovoljan i podređeni društveni, pravni i socio – ekonomski položaj žena u savremenom kapitalizmu i patrijahalnom društvu kroz aktualne statističke podatke koji se navode u javnosti Bosne i Hercegovine.

Botanical Anatomy.jpg